Soba je bila mala, zidovi tanki kao opravdanja, prozori puni gradske prašine, i ništa, ama baš ništa, nije radilo kako treba. Nisu imali televizor. Imali su gramofon koji je svirao samo kad mu se pritisne igla prstom. Nekad bi svirao i bez toga, ali retko.
Računi su se gomilali kao stihovi u neuspeloj pesmi.
Tu su živeli Leo Kojen, Nikola Krejv i Daniel M. Ne zna se tačno kako su tu završili. Jedni kažu — sudbina. Drugi — birokratska greška. Treći — neki stari dogovor kog se više niko ne seća. Jednom je Kojen rekao da je došao samo na kafu.
Bilo je hladno tog jutra. Grejanje nije radilo. Nije radilo ni prethodnog jutra. Ni prošle zime, kada je Krejv probao da popravi radijator udarcem čekića. Ali sada je hladnoća, na neki način, postala i zvanično stanje.
KOJEN:
(kopajući po džepovima mantila)
„Imam tačno sto dvadeset dinara. Dovoljno za dve kifle i jedan tihi odlazak do pekare.“
KREJV:
(zavaljen u fotelju, s cigaretom koja se ugasila pre pola sata)
„Platio bih ja, stvarno bih… ali ja sam umetnik. Ja ne umem s novcem. Pogledaj šta sam uradio sa životom. Pogledaj ovu fotelju.“
DANIEL:
(zavlačeći ruku u frižider, koji hladi kao topla reč)
„Znaš li koliko ljudi je kupilo moj poslednji EP? Osam. Troje su moji rođaci. Jedan je mislio da kupuje nešto drugo. Dvoje su tražili refundaciju. Jedan je pogrešno ukucao broj kartice.“
Tišina. Vetar šušti kroz pukotinu na prozoru. Mačka s krova se oglašava kao da joj je neko obećao mleko.
KREJV:
„Da se ne lažemo. Niko od nas nije ovde zbog stabilnih primanja. Ja sam 1985. prodao klavir da bih platio kiriju. Kojen je prodao dušu još sedamdesetih, a Daniel prodaje dušu sa svakom pesmom.“
KOJEN:
(tiho, uz osmeh)
„Prodajem samo ono što niko neće da kupi. Intimu i tišinu.“
DANIEL:
„I šta ćemo onda? Hoćemo li da se grejemo na metaforu?“
(Pauza. Niko ne odgovara odmah. Onda ipak…)
KREJV:
„Ako treba, ja ću ići da pevam na Slaviji. Znaš ono moje: ‘I don’t believe in an interventionist God…’ Možda neko da petsto dinara da zaćutim.“
KOJEN:
„Ja mogu da napišem pismo Infostanu. Poetsko. Da objasnim kako pesma iz duše jače greje — neće ga pročitati, ali možda bar neko u Pošti zaplače.“
DANIEL:
„A ja mogu da odem do šaltera i zamolim za produženje roka plaćanja. Reći ću da sam iz ‘Kulturnog centra’. To ponekad prolazi. Pogotovo kad to izgovoriš dovoljno tiho i slegneš ramenima.“
KREJV:
„Možda možemo da napišemo zajedničku pesmu i prodamo je? Tri glasa, jedna istina.“
KOJEN:
„Naslov: ‘Oda grejanju koje nikad nije došlo’.“
DANIEL:
„Ili: ‘Zovu je budućnost, ali ne uključuje radijatore’.“
Na kraju dana nisu platili ništa. Nisu ni pokušali.
Ali napisali su pesmu. I snimili je, svaki iz svog ugla sobe.
Kojen je svirao na staroj gitari koju je Daniel pokušao da zalepi, ali se traka odlepila baš kad je trebalo da zasvira refren.
Krejv je udarao ritam po dve prazne kutije sardine.
Daniel je govorio stihove kao da šapuće preko granice sna.
Na zidu je stajala rečenica ispisana kredom:
„Sve što nemamo — ušlo je u ovu pesmu.“
Računi su ostali neplaćeni.
Ali pesma je bila — tu.
I makar na trenutak, soba je bila topla.