Soba i dalje ista: preživela i prokisla. Petra Smit im je ostavila funkcionalan bojler, ali niko još uvek ne zna kako da ga koristi. Daniel pere šolju četkicom za zube. Četkica mu ispada u lavabo. Gleda je kao da mu je i ona nešto slagala. Kojen piše pismo sebi iz prošlog života. Krejv pokušava da popravi plafon filozofijom.
Zvono. Zvuči kao neko koga nije briga da li ste kod kuće.
KREJV (gleda kroz špijunku):
Nećete verovati.
DANIEL (bez emocije):
Ako je poštar, reci mu da više ne verujemo u papir.
KOJEN:
Infostan?
KREJV:
Gore. Rit Kičards.
DANIEL:
Je l’ donosi pare?
KREJV:
Ne. Nosi izraz lica čoveka koji ih traži.
(ULAZI RIT.) Tamne naočare u mraku, jakna od zmijske kože, torbica kao kod poreznika iz 1973. Izgleda kao da je izašao iz nuklearne katastrofe s osmehom i zdravim zubima.
RIT:
Zdravo, gospodo. Sanjao sam vas.
U snu ste sedeli tačno ovako, ali stan je bio pod vodom.
Probudio sam se i rekao sebi: „Rit, ti si idiot ako im ne pomogneš“.
(Tišina. Kao kad neko pita u crkvi “da li imate Wi-Fi”.)
Kojen skida naočare i briše ih kragnom. Niko ne zna da li zato što su se zamaglile ili da dobije na vremenu.
RIT (pogleda zid):
Je l’ ovo vlaga… ili samo metafora?
KREJV:
Kod nas se to ne razdvaja.
(Kratka tišina. Rit slegne ramenima kao čovek koji već zna odgovor, ali svejedno pita.)
RIT:
Imate li možda… dvesta evra?
KOJEN:
Za?
RIT:
Ne pitajte.
Reći ću samo — Novosađanka, harmonika i hotel u Pančevu.
DANIEL:
To je rečenica koju bih rado zaboravio i pre nego što je čujem celu.
KREJV:
Znači… legenda rokenrola. Čovek koji je preživeo heroin, tri braka i Tačerovu… došao je kod nas… po zajam?
RIT:
Vi ste poslednja čista adresa u ovom delu sveta.
Imate sve što novac ne može da kupi: bedu, doslednost i samopouzdanje bez pokrića.
KOJEN:
I ni evra u džepu.
RIT:
Zato vas i pitam — ako ne vi, ko?
DANIEL:
Mi ne baratamo novcem.
Kod nas se razmenjuju stihovi, vino i pasivno-agresivne tišine.
KREJV:
Imamo tri sardine, jednu markicu iz Jugoslavije i knjižicu „Kako preživeti s ponosom i bez para“.
Želiš nešto od toga?
RIT:
Ne.
Možda samo — da mi napišete izgovor.
KOJEN:
Izgovor?
RIT:
Zašto nisam platio sobu.
Zašto sam zaspao u pogrešnom hotelu.
Zašto me traži čovek po imenu Zoran koji nosi kožni prsluk u februaru.
DANIEL:
To možemo.
Samo moraš da izabereš stil:
Tragični modernizam, postjugoslovenska dekadencija ili srednjoškolski haiku?
RIT:
Nešto između E. A. Poa i kuknjave šalterske službenice.
KREJV (zapisuje):
„Bežao je trećim katom,
šunjao se drugim spratom,
a na prvom — Zoran s advokatom.
Spavao je sa Mimom,
nestao sa rimom.“
KOJEN:
To može da prođe…
RIT:
Hvala.
Vi ste svetionik besmisla.
Bez vas — ovaj svet bi imao samo realnost.
(Ustaje. Iz džepa vadi dve čokolade i ostavlja ih na stolu.)
Krejv povlači stolicu, ali ne da bi Ritu ponudio mesto — nego iz čiste navike.
RIT:
Ove sam maznuo u avionu.
Čuvajte ih.
One su sad vrednije od mene.
KOJEN:
To je… velikodušno.
Ali da budemo iskreni, nama bi više značila funkcionalna pegla.
(Rit izlazi. Vrata ostavlja odškrinuta — kao da će se vratiti.)
DANIEL:
Znaš… meni se više sviđa ovakav Rit.
Kad traži, a ne kad daje.
KOJEN:
Daješ više kad tražiš, ako znaš kako da pitaš.
KREJV:
I ako nosiš jaknu od zmije.
KOJEN:
Naravno.
To i jeste tragedija umetnosti.
Sve se menja.
Osim zmijske jakne.
KRAJ EPIZODE.
Na zidu, kredom:
„Možda nemamo novac. Ali imamo dug. A to je poezija u praktičnoj formi.“