Jutro.
Neko je ostavio vrata frižidera otvorena — jer ni frižider više nema šta da čuva.
Daniel kuva crnu kafu u lončetu koje bi UNESCO trebalo da zaštiti. Koen slaže svoje čarape u stilu metafizičke poezije — levi red „ništa nije sigurno“, desni red „ali ipak…“. Krejv sedi na balkonu, maže senf na hleb i gleda golubove s izrazom čoveka koji zna šta su te ptice sve videle — i prećutale.
(Zvono. Ovaj put zvoni kao da iza njega stoji neko s Nobelovom nagradom i malo srama.)
DANIEL (pogleda špijunku):
Ljudi moji…
KOJEN:
Opet Rit? Recite mu da nemamo ni za sebe.
DANIEL:
Gore.
D. Dilan.
Glavom i koferom.
KREJV (koji uopšte nije iznenađen):
Naravno da jeste.
(ULAZI DILAN. Nos mu se jedva vidi ispod šešira. Kofer vuče za sobom kao muzički epilog. U sobu unosi miris hladnog vetra i tišine sa turneja po zapadnoj obali. Gleda sve u sobi kao da u sebi piše pesmu o njima.)
DILAN (tiho, mumlajući):
Treba mi soba. Došao sam da pitam… mogu li da se uselim?
(TIŠINA. Čak i frižider zastane u pokušaju da zuji. Krejv prestaje da žvaće, ali ne proguta. Koen prestaje da slaže čarape i drži jednu kao talisman.)
KOJEN:
Useliš… kao živiš… ovde?
DILAN:
Da. Mislim da bih tu mogao da nastavim ono što sam prekinuo.
Znaš… tišinu… pesmu bez kraja…
I sam perem svoje čarape.
DANIEL:
To cenimo, ali… ne znam kako da ti kažem…
Nema mesta.
DILAN:
Pa vi ste pesnici. Uvek ima mesta za još jednog, zar ne?
KREJV (ravnodušno, uopšte ga ne gleda — lepi ostatke senfa na ivicu tanjira prstom):
Ne kad deliš jedan bojler i tri unutrašnje krize.
KOJEN:
Uz svo dužno poštovanje, Dile…
Već nas je troje.
Mi smo kao akord: mol, dur, i neodređenost.
DANIEL:
Ako ti dođeš, moraćemo da se složimo.
A to… ne radimo.
DILAN (uporno):
Mogu spavati u kadi.
KREJV:
U njoj stoji veš iz sedamdesetih koji niko ne sme da dira.
Iz poštovanja prema istoriji.
I… kada baš smrdi. I mačka je zaobilazi.
DILAN (pokušava poslednji put):
Mogu da komponujem u tišini. Samo da budem tu.
Među svojima.
(Pauza. Svi gledaju u njega. Legenda. Ikona. Čovek koji je nadživeo celu jednu epohu — i sada traži ćošak u sobi s tri stolice.)
KOJEN (tiho, ljubazno, ali čvrsto):
Dile… ti si od onih koji ne treba da se useljavaju.
Ti si kao pesma koja stoji pred vratima. Ako je jednom pustiš unutra — više nikad ne izađe.
DANIEL:
A mi…
Mi se ovde držimo propadanja po meri.
Između tuge i šale.
Ne možemo da podnesemo tvoju legendu uz našu vlagu.
KREJV (prvi put gleda u Dilana):
Ali možeš da dođeš petkom.
I da ćutimo zajedno.
DILAN klimne glavom. Tišina nije poraz. On je razume. Uzima kofer. Skida šešir i izlazi bez buke.
(posle par sati)
DANIEL (proviri iza zavese):
Ljudi…
Da li je neko proverio podrum?
KREJV: Nismo mu dali da ostane.
On je možda sam… ostao.
TIŠINA. Zgrada zaškripi. Negde ispod — zvuk usne harmonike… ili cevi koje plaču.
KOJEN (sebi u bradu): Ne može se tek tako ignorisati Dilan.
On se ne useljava. On se taloži.
KRAJ EPIZODE
Na zidu, kredom:
„Kad ti pokuca pesma, ne moraš da joj otvoriš. Dovoljno je da zna da si je čuo.“